Kako se brzo i uz što manje suza prilagoditi na jaslice/vrtić

DJECA

Rujan je za mene mjesec koji označava neki novi početak. Već godinama. Početkom rujna sam već 28 puta slavila rođendan. Početkom rujna se kreće u školu, daju se ona dva – tri ispita koja nisu riješena na vrijeme (u ljetnom ispitnom roku), a onda se u kasnijim godinama puni elana vraćamo s godišnjih odmora i pripremamo za nove poslovne izazove.

Ove godine, to je bio i mjesec kada smo krenuli u vrtić. U našem slučaju, u jaslice. Po prvi put. S navršenih 17 mjeseci, odvažili smo se i na taj korak. I nismo uopće ni suprug, a ni ja puno razmišljali oko tog pitanja. Oboje smo išli u vrtić, nemamo traume iz tih dana, a sada moramo raditi i neka druga opcija za nas ne postoji. I zato nije bilo ni trenutka vremena da od tog famoznog kretanja u vrtić napravimo bauk. I tako je nekako to prihvatilo i naše dijete.

Mama je cmoljava, pa smo na čajanku s frendicama u vrtić (tako smo interno nazvali privikavanje) poslali tatu. Prvi dan provela je s ekipom sat vremena. Drugi dan sat i pol, a tata je dobio izlazak od čak 20 minuta. Palo je par suza, ali su one brzinski i zaboravljene.
Išli smo dan po dan i priviknuli se kroz dva tjedna. Imamo super tete koje se, srećom, mogu svakom djetetu posvetiti u mjeri u kojoj to djeca zahtijevaju jer ih je u grupu upisano 12. Dio njih neće uopće još krenuti u ovu novu pustolovinu, pa je brojka kod nas i manja.

No, ima i jaslica u kojima se tete moraju baviti s njih 22 ili 23, a mislim da ponekad uvelike tu cijelu priču dodatno otežavaju i roditelji. Naime, ono što me jako iznenadilo su odgovori roditelja na sastanku održanom krajem kolovoza u prostoru našeg vrtića na upit pedagogice da jednom riječju opišemo što očekujemo. Vjerovali ili ne, velik postotak izrazio se riječima: drama, plač i neizvjesnost.

Ako sama pomisao na vrtić kod vas roditelja budi takve negativne emocije, vjerujte, to osjećaju i djeca. Ne ulijevate im povjerenje. Mi nismo doma vodili nikakve razgovore oko jaslica ili se posebno pripremali,… Dočekali smo taj ponedjeljak kao i svaki drugi. Ujutro smo se odjenuli, pojeli doručak, rekli da idemo u vrtić i krenuli.

Dobili smo od pedagogice i par savjeta koji bi mogli i vama, koji sada prolazite kroz ovu fazu ili vas tek čeka, pomoći:

1. Nemojte lagati djeci. Nemojte im govoriti da se brzo vraćate, a onda otići na posao i vratiti se po njih za osam sati. Kažite istinu: “Mama ide na posao i doći ću po tebe poslijepodne kad se probudiš.”.

2. Nemojte ih kod kuće strašiti s vrtićem ili tetama. Ne govorite im: “Doma nećeš jesti/spavati,…? OK, vidjet ćeš ti sutra kad dođeš u vrtić kako će se teta ljutiti ako budeš ovakav/va.”.

3. Ponesite dragu igračku. Kada dijete osjeti potrebu za mamom, tatom, ta igračka će ga umiriti i podsjetiti na dom.

4. Ne opraštajte se od djeteta kad ga ostavljate u vrtiću kao da odlazite zauvijek. Nemojte plakati, dugo ga grliti, nositi i slično. Predajte ga teti, dajte pusu i nasmijani pozdravite, te odite. Ne provjeravajte iza stakla što radi i kako reagira.

5. Ne stresirajte se. Vaše dijete prepoznat će svaki znak i osjetiti nesigurnost, te i samo postati takvo. Gledajte na vrtić kao na pozitivno i dobro iskustvo za vaše dijete koje će ondje puno toga naučiti, osamostaliti se, naučiti dijeliti igračke i družiti se. A vi ćete imati vremena za posao, za sebe i za vlastiti dom.

Na kraju, još bih dodala, iz vlastitog iskustva da se što više smijete, igrate i veselite. Prije vrtića razgovarajte s djetetom o danu koji je pred vama, nakon vrtića prošećite, posjetite park, igrajte se, gledajte crtiće, pričajte priče. Na kraju krajeva, znate kako kažu, dijete ne treba savršenu, već sretnu mamu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *