Last goodbye

Spadam među one žene koje se groze dojenja. Prije nego što sam rodila prvo dijete, imala sam stotinu pitanja poput „Hoću li ja to moći?“, „Hoće li boljeti?“, „Hoće li biti naporno?“…

Nakon poroda, ležala sam u bolnici dva i pol dana na boku. Nisam se mogla okrenuti, sjesti, stajati i hodati. Mlijeka, naravno, nije bilo. Beba je plakala, babice su (kako koja) pokušavale pomoći, ali ubrzo sam počela plakati i ja. Boljelo je, ona je htjela biti na prsima 23 sata dnevno, nije mi bilo ugodno, ali nisam odustajala.

Došle smo doma i nekako je sve došlo na svoje u poznatom okruženju. Patronažna sestra mi je puno pomogla, naučila me kako postaviti bebu u položaj koji će nam objema odgovarati, mlijeko je krenulo, ona je bila sita i zadovoljna, spavala, a ja sam polako počela dolaziti k sebi.

Neću lagati, ponekad je bilo naporno. Nisam znala što su skokovi u razvoju, koliko traju, zašto s tri mjeseca jede kao novorođenče i ne pušta me pet minuta. Kao i svaka mama, zabrinula sam se i pitala: „Što ako je gladna?“. Kupili smo adaptirano mlijeko, nije dobro reagirala, povraćala je u mlazevima i po prvi put sam se ozbiljno uplašila. Adaptirano mlijeko smo bacili sve do 6. mjeseca kada sam odlučila ponovno pokušati s drugom vrstom. Ovoga puta borba je bila i oko toga da prihvati bočicu, nekako je uspjelo, ali ponovio se isti scenarij. Povraćanje i ja u šoku s njom u naručju uz stotinu isprika: „Neće mama nikad više probati.“.

Beba nije prihvaćala adaptirano mlijeko i nisam imala izbora. Izdržale smo šest mjeseci, izdržat ćemo još šest. Naime, zbog povratka na posao nakon godinu dana sam si zacrtala da ću je toliko dojiti.

Da, morala sam zaboraviti kave s prijateljicama i druženja koja traju više od tri sata. Nisam mogla izaći navečer van jer bih u torbici morala nositi izdajalicu. Ona bi istovremeno doma plakala i tražila me. Jednostavno sam 12 mjeseci bila posvećena djetetu i njenim potrebama.

S 11 i pol mjeseci, igrom slučaja, imali smo sve manje dnevnih podoja pa sam odlučila tri noći spavati u drugoj sobi da ukinemo i noćne. I tu je bio kraj.

Druga beba, ista priča. Ponovno sam imala krize pa smo pokušali u dva navrata dati adaptirano mlijeko, ali jednostavno je pljuvala dudu.

Mlijeka sam imala i više nego prvi put pa sam se i redovito izdajala. No, nikad nije htjela piti iz bočice, osim možda dva ili tri puta kao sasvim mala beba. Rekla sam joj odmah da ima 12 mjeseci, baš kao i njena sestra. Viroza jedna, druga, dobila je i koji dan više. Sutra će biti tjedan dana da više ne dojim. Bilo je teško. Vjerojatno teže meni nego njoj.

Večeras sam sterilizirala izdajalicu posljednji put prije nego što je vratim prijateljici i krenula mi je suza. Ovo je kraj jedne faze koja je bila iscrpljujuća, teška, naporna, zahtjevna, zahtijevala je puno ustrajnosti, dosljednosti i strpljenja. Ali istovremeno je bila predivna. Nema riječi kojima možeš opisati taj osjećaj kad te beba zahvalno gleda i nježno dodiruje ručicama po trbuhu. Nema veće povezanosti od te.

Kako god, dvije godine staža su iza mene. Moglo je i više, ali ja sam odabrala ovaj put. I ponosna sam na sebe i na njih dvije. Naravno, posebno na muža koji mi je bio podrška u svakoj krizi, a posebno pri odvikavanju.

Svim mamama koje to tek čeka želim sreću, a onima koje su to prošle čestitam.

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.