PRIČA IZ RAĐAONE: Dokazala sam si da ljubav na prvi pogled postoji. Drugi put

Te nedjelje, 18. ožujka, probudila sam se znajući da je to dan D. Dan kada će krenuti porod. Nakon 41 tjedna trudnoće, došlo je vrijeme da upoznamo to biće zbog kojeg sam imala mučnine, žgaravicu, koje mi je sjedilo na mjehuru i lupalo po rebrima, a istovremeno me neizmjerno uveseljavalo. Svako štucanje, svaki pokret, trenuci su koji su me, koliko god na kraju već bolni bili, neizmjerno uveseljavali.

Ušla sam u kupaonicu, pažljivo se promotrila u ogledalu predosjećajući da ću jednako tako promatrati svoj odraz za par dana, ali moje će tijelo izgledati potpuno drugačije. Prvenstveno jer neće više biti napetog, velikog trbuha. U kadi sam pažljivo prošla svaki dio i oprala kosu.

Torba za rodilište se vozi već tjednima u autu. Ellie smo ostavili baki na čuvanju. Nije mi htjela dati pusu, i ona je predosjećala da se nešto novo sprema, a valjda kao ni ja ne voli rastanke.

Mužu sam rekla da imam jednu želju prije nego pozvonimo u rodilište gdje se dolazim “samo” javiti na kontrolu.

– Odvedi me na finu kavu. Ne u kvartovski kafić, nego negdje drugdje. Gdje nismo svaki dan.

– Zašto? Pa ideš i danas doma.

– Ne idem. Danas je to to. Ostajem i rodit ću, vidjet ćeš. A onda na finu kavu sama s tobom neću moći bar mjesec dana.

Rekao je ok i pitao gdje da vozi.

– Prema Kvatriću, pa ćemo naći negdje nešto zgodno.

I kao za vraga, nedjelja, plac, gužva, nigdje mjesta za parkiranje. Krećemo se Petrovom i nailazimo na mali simpa kafić. Naručujemo, on telefonira, a ja pijuckam tu toliko željenu kavu, gledam kroz prozor i mislim o svemu, osim o onome što me čeka.

Brzo ipak ustajemo, nestrpljiva sam usprkos strahu koji me sve jače hvata.

Ulazimo u bolnicu, penjemo se na 1. kat, zvonim, zaprimaju me na CTG. Ležim i pratim ekran. Trudova opet nema. Ni danas. Ipak, na pregledu doktor kaže da je došlo do pomaka. Otvorena sam 5 do 6 centimetara i nisam za ići doma. Znala sam! Govorila sam da je danas taj DAN!

Doktor mi objašnjava da ipak trebamo trudove da bi obavili porod. Potaknut ćemo ih prokidanjem vodenjaka, nakon čega ću dobiti epiduralnu, a zatim i drip.

Oblačim bolničku spavaćicu, vade mi krv na jednoj ruci, na drugoj uvode kanilu. Doktor me ispituje stotine pitanja poput eventualnih bolesti u obitelji, alergija i slično. Odgovaram kao robot. Malo se tresem. Čujem ga što mi govori, što pita, ali sam negdje drugdje.

Obavljam predradnje prije odlaska u boks. Šećem hodnikom i odbrojavam minute. Javljam se obitelji i prijateljima. Imam samo jednu želju – da ona moja mala beba koju sam ostavila doma bude dobro i da joj ništa ne nedostaje dok me nema. Odlučila sam da je ne dovode u posjete. Ionako smo u srijedu doma, ako sve bude ok, a samo bih teže podnijela cijeli taj boravak u bolnici da se družimo pola sata, pa rastajemo u suzama jednako toliko dugo.

Sestra dolazi po mene i kaže da je vrijeme za odlazak u rađaonu. Smjestit će me, pa će mi prokinuti vodenjak. Ne zvuči strašno, ali, iskreno, nemam pojma kako se to izvodi, niti želim znati.

Brzo smo i to obavili, iako nije baš najugodnije na svijetu, ali, Bože moj, ne znam koji pregled u trudnoći jest. Naviknula sam.

Dolazi mi suprug. Trudovi polako kreću, nisu jaki, ali me boli. Pričamo uz povremene pauze kada me samo drži za ruku i ohrabruje.

Tu i tamo pogledam na sat i pitam se koliko će ovo sve trajati.

Nešto prije 14 sati dobivam i epiduralnu. Iz drugog pokušaja. Više od toga neću spominjati. Boli, ali ne kao trudovi koji postaju sve jači.

Ponovno ležim, a misli mi bježe na sve strane. Što radi Ellie, kako će izgledati nova beba, koliko će biti teška, kako će izgledati naš povratak kući,… Odjednom se pitam i kada ću ponovno stati u nove traperice, kada ćemo na more?! OK, epiduralna definitivno djeluje!

Daju mi drip, odlazim na wc i na povratku odlučujem sjesti na pilates loptu. I tu kreće zabavni dio mog boravka u rađaoni. Epiduralna me totalno uzela. Osjećam trudove, ali prilično slabo. Čujem CTG i shvatim da skakućem po lopti u ritmu otkucaja. Imam filing da sam upala u film Trainspotting. Oh, i mužić je tu!

– Znaš kaj, meni je sad samo jedna stvar bitna!, kažem mu.

– Koja?

– Da rodim i dođem u sobu do večere. Ako prođe večera, umrijet ću od gladi. Hoćeš mi donijeti Mc’Donald’s?

Smije se. Poslije sam saznala da postoji i video snimka ovog razgovora, pa sad imamo trajnu uspomenu.

I nakon toga sve se nekako brzo odigralo. Doktor je u 15:22 rekao da legnem na stol da provjerimo situaciju.

– Ajmo sada kod truda stisnuti, može?

Nekako mi je to zvučalo više kao zapovijed, nego pitanje. Iako ni ne shvaćam zašto sad već pokušavamo s onim filmskim ‘push, push’ scenama. Epiduralna me još drži, a u rađaoni sam nešto više od dva sata.

Stisnem, kaže doktor ponovno.

I opet.

Nakon trećeg pokušaja osjetim olakšanje. Znam da je to to. Mislim barem da je, malo sam zbunjena jer ništa ne čujem. Ali odjednom netko vikne ‘bravo’ i začuje se neki tihi ‘kme’. Zvijezda je rođena u 15:30!

Stavljaju mi je na prsa. Gledam je i ne vjerujem. Nije se dala dok nisam ušla u 42. tjedan, a na kraju je sve trajalo par minuta.

Od velikog plusa koji sam ugledala jednog srpanjskog jutra do prekrasne djevojčice! Sve žgaravice, bolovi, neprospavane noći,… Ma, sve je palo u zaborav te sekunde kad sam je primila. Dokazala sam – ljubav na prvi pogled definitivno postoji, a meni se dogodila već drugi put u životu.

P.S. Stigla sam i na večeru!

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.